Tišina na sedmercu:
Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih

RAZVOJ SPORTOVA U HRVATSKOJ

Iako je prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine Hrvatska imala samostalnost u prosvjeti, kulturi i sportu, nedostajao je središnji sportski savez kojim bi se sportaši uključivali na međunarodne nastupe, ali i putem kojega bi se povezivali sportski klubovi u Hrvatskoj. Upravo iz tih razloga osnovan je Hrvatski športski savez 5. listopada 1909. godine. Predsjednik privremenog Odbora bio je Ljudevit Andrassy, dok je kasnije za predsjednika novog Odbora izabran Franjo Bučar. Početkom 1919. godine iz sekcija Hrvatskoga športskog saveza osnovani su strukovni sportski savezi Kraljevine SHS, a djelatnici tog saveza utemeljili su 14. prosinca 1919. Jugoslavenski olimpijski odbor. Između dva svjetska rata u Hrvatskoj su se počeli razvijati mnogi sportovi, a među njima je bio i rukomet.

HAZENA

Krajem 19. stoljeća u Češkoj se pojavljuje hazena. Ona je predstavljala igru sličnu današnjem rukometu. Riječ hazéna nastala je od češkoga glagola házati, što znači baciti i bila je uglavnom ženska sportska igra loptom, pri čemu je cilj bio rukom ubaciti loptu u protivnička vrata (gol).

Začetnikom te igre smatra se Antonin (Anton) Krištov, učitelj tjelovježbe u Malostranskoj realci, koji je osmislio pravila hazene po uzoru na pravila igre cílova (terčova), koja su bila tiskana u knjizi Josefa Klenke "Telovična hry" 1892. godine.3

Godine 1907. Antonin Krištov osnovao je prvu ekipu hazene u Akademiji na Strakovu, a već 1909. godine inicirao je osnivanje Savezne komisije hazenskih ekipa. Češki olimpijski odbor priznao je hazenu kao sport 1911. godine, a na Šestom svesokolskom sletu u Pragu 1912. godine odigrana je pokazna utakmica hazene koju je tada upoznao i ostatak svijeta.

Hazena se na području Hrvatske pojavila 1920. godine zahvaljujući studentima iz Osijeka i Vukovara koji su se s ovim sportom upoznali za vrijeme studiranja u Čehoslovačkoj. Povodom priprema za Prvi slet židovske omladine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Osijeku razvila se ideja da se hazena prezentira i široj javnosti te je 10. kolovoza 1920. odigrana prva utakmica.

Hazena se s vremenom proširila preko Slavonije i Srijema i na ostale gradove u Hrvatskoj.

Medalja za osvojeno II. mjesto na III. ženskim svjetskim igrama

Prag, 1930.

7x6.7 cm

Hrvatski športski muzej HŠPOM-ME001559

Godine 1923. Jugoslavenski lakoatletski savez (JLAS) u Zagrebu primio je hazenu kao dio svoje sekcije, a prvi klubovi bili su HAŠK Zagreb, HŠK Concordia Zagreb, Hazena klub II. realne gimnazije Vesna Zagreb, Bjelovarski građanski SK Bjelovar, Sportski klub Olimpija Karlovac, Čakovečki sportski klub Čakovec, SK Taninpila Sušine – Gjurgjenovac, Židovski sport klub Herut Vinkovci, Srednjoškolski sport klub Viktorija Križevci i HŠK Penkala Zagreb. Već 1924. godine u Zagrebu se osniva Jugoslavenski hazena savez (JHS), koji je mijenjao nekoliko naziva, a posljednja promjena bila je 1933. godine, kada je Izvanredna skupština Saveza ponovno primila laku atletiku u svoj sastav i promijenila ime u Jugoslavenski savez ženskih sportova, koji je zadržala do 1938. godine.

Igračice hazena klubova kao članice reprezentacije Jugoslavije svoje najveće uspjehe postigle su osvajanjem drugoga mjesta na III. ženskim svjetskim sportskim igrama u Pragu 1930. godine i prvoga mjesta na IV. ženskim svjetskim sportskim igrama u Londonu 1934. godine.

POČETAK RAZVOJA RUKOMETA U HRVATSKOJ

Prvi počeci igranja rukometa u Hrvatskoj zabilježeni su u Varaždinu. S igranjem (velikog) rukometa počeli su učenici Državne realne gimnazije u Varaždinu pod vodstvom nastavnika Zvonimira Suligoja. Prema Izvještaju za školsku godinu 1929./30., već je 29. svibnja 1930. godine na igralištu Varaždinskoga športskog kluba održana Javna gimnastička produkcija s prikazom sletskih vježbi, vježbi na spravama i igrama. Posljednja točka toga programa uključivala je prvi javni prikaz rukometne utakmice kombinirane momčadi V. i VI. razreda protiv momčadi VIII. razreda.

U Zagrebu je početak rukometa zabilježen školske godine 1932./33. u tadašnjoj Državnoj I. muškoj realnoj gimnaziji.

Do izgradnje Srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici, zagrebački se rukomet odvijao u poprilično neprilagođenim prostorima. Tako da se nakon otvorenja uređenoga Srednjoškolskoga igrališta 1935. godine počinju organizirati brojne prijateljske i prvenstvene rukometne utakmice učenika zagrebačkih srednjih škola.

Program otvorenja Srednjoškolskog igrališta u Zagrebu

Zagreb, 1935.

Dokument, 21x16.5 cm

Hrvatski športski muzej HŠPOM-10452

Svečano otvorenje Srednjoškolskog igrališta u Zagrebu

Zagreb, 1935.

Fotografija, 7.5x10.5 cm

Hrvatski športski muzej HŠPOM-FT007277

Nastankom Banovine Hrvatske, 14. svibnja 1939. osniva se Hrvatska športska sloga koja je zastupala interese hrvatskoga sporta. Upravo te godine učenici zagrebačkih srednjih škola osnivaju prve rukometne sekcije pri tadašnjim sportskim klubovima, kao što su Prvi hrvatski građanski športski klub, HŠK Ličanin (kasnije HŠK Martinovka), HŠK Concordia, HŠK Meteor, HŠK GEC (Gradske električne centrale) Šparta, ŠK Željezničar (kasnije HŠK Trnje). Tijekom organiziranja prvog rukometnog prvenstva Zagreba (1940.) osnovana je i rukometna sekcija pri SK Marathon.

Nakon II. svjetskog rata u Zagrebu su osnovana fiskulturna društva u kojima su pokrenute i rukometne sekcije kao što su: Fiskulturno društvo komunalaca Dinamo, Zagrebačko omladinsko fiskulturno društvo Mladost, Fiskulturno društvo Metalac, Fiskulturno društvo Slavija, Fiskulturno društvo Lokomotiva te mnoga druga društva.

Godine 1945. pri Fiskulturnom savezu Hrvatske (FISAH) osnovan je i Odbor za rukomet.

Centralni odbor Fiskulturnog saveza Jugoslavije pred kraj 1947.godine suglasio se da u rukometnim natjecanjima smiju sudjelovati i ženske ekipe.

Već sljedeće godine u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Šibeniku osnovane su i prve ženske rukometne ekipe pri sekcijama tadašnjih fiskulturnih društava.

Hrvatski rukometni savez počeo je djelovati u listopadu 1941. godine, a njegov rad obnovljen je 19. prosinca 1948. u Zagrebu.

Hrvatski rukometni savez postaje članom Međunarodnog rukometnog saveza (International Handball Federation, IHF) i Europskoga rukometnog saveza (European Handball Federation, EHF) 1992. godine.

Razvoj školstva i obrazovanja gluhih

Krajem 18. stoljeća svećenik Charles Michel de l'Épée otvorio je prvu školu za gluhe u Parizu u kojoj se upotrebljavao znakovni jezik, dok je u Leipzigu prvu školu za gluhe – koju je službeno priznala i vlada – osnovao Samuel Heinicke. U Hrvatskoj je za same početke obrazovanja gluhih zaslužan Adalbert Lampe koji je 11. rujna 1885. godine održao prvi javni ispit sa svojim učenikom Ivanom Smolom u Učiteljskoj školi u Zagrebu u Opatičkoj ulici br. 22, a te je godine dobio i dozvolu za osnivanje „Privatnog zavoda za odgoj gluhonijeme djece“. Godine 1887. osnovan je kuratorij (starateljstvo) koji je davao financijsku potporu Zavodu te je uzeo u zakup vilu „God“ na Mirogojskoj cesti u koju je Lampe preselio Zavod. Već je 1888. godine osnovano „Društvo za osnutak i uzdržavanje zemaljskoga zavoda za odgoj gluhonijeme djece“, koje je preuzelo Lampeov privatan zavod pod svoju upravu. Krajem školske godine 1890./91. raspušten je Lampeov zavod te je 1891. osnovan „Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece“. On se prvotno nalazio u vili „Socias“ na Vinogradskoj cesti, ali je nešto kasnije preseljen na adresu Ilica 83, gdje se danas nalazi Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“. Odlukom Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Odjela za bogoštovlje i nastavu od 24. listopada 1891., učenici Zemaljskog zavoda za odgoj gluhonijeme djece u okviru nastave kao predmet imali su i satove tjelovježbe te su tako počeli razvijati interes prema sportu.

Uslijedilo je otvaranje školâ za gluhu djecu i u drugim gradovima. Tako je u Splitu na sjednici Vijeća proizvođača i Gradskoga vijeća održanoj 20. siječnja 1953. i uz suglasnost Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku doneseno rješenje o osnivanju „Zavoda za odgoj gluhe djece“ u Splitu. Zavod je kroz godine mijenjao nazive, a današnji naziv – Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“ – nosi od 1980. godine.

U Rijeci je 1954. godine osnovana Škola učenika u privredi za gluhu omladinu, dok je 1991. godine osnovan Odjel za rehabilitaciju predškolske djece oštećena sluha. Godine 1993. otvara se i Odjel za djecu s glasovno-govornim poremećajem. Od 2003. godine škola nosi naziv Dnevni centar za rehabilitaciju „Slava Raškaj“ Rijeka.

U Varaždinu je 1954. godine osnovana „Specijalna škola za umno nerazvijenu djecu i gluhonijeme“, da bi se 1973. godine naziv promijenio u „Specijalna osnovna škola sa školom za stručno osposobljavanje slušno oštećene omladine 'Tomislav Špoljar'“, a današnji naziv – Centar za odgoj i obrazovanje „Tomislav Špoljar“ – nosi od 1978. godine.

U školama su bile zastupljene i sportske aktivnosti, a sve veće zanimanje za sport dovelo je do osnivanja sportskih društava. Prva sportska društva gluhih osnovala su se u Zagrebu, a zatim i u ostalim gradovima. Unutar tih društava razvile su se i rukometne sekcije.

Osnivanje sportskih društava i rukometnih sekcija gluhih

Sportsko društvo gluhih „Silent“ Zagreb

Sportsko društvo gluhih „Silent“ iz Zagreba osnovano je 1949. godine povodom I. sportskih igara gluhih Jugoslavije u Zagrebu te je u svome radu bilo usko povezano s Centrom za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“ iz Zagreba, iz kojega su se razvili brojni sportaši. Osnivač rukometnog kluba gluhih iz Zagreba bio je Slavko Mačečević, a klub je svoju prvu utakmicu odigrao 1958. godine i to protiv Rukometnog kluba „Radnik“ iz Velike Gorice. Jedan od najboljih igrača Rukometnog kluba „Silent“ jest Ivica Rumenović, koji je na Svjetskim igrama gluhih osvojio šest medalja (Beograd 1969., Malmö 1973., Bukurešt 1977., Köln 1981., Los Angeles 1985. i Sofija 1993.). Ostali članovi koji su osvojili medalje na Olimpijskim igrama gluhih od 1993. do 2022. su: Goran Cechi, Milan Gvozdić, Damir Lončarić, Angel Naumovski, Dean Šagovac, Antun Šagovac, Davor Stanišić, Davor Barešić, Nedjeljko Feljan, Boris Gramnjak, Davor Mažuran, Darko Švec, Edin Havić, Sabahudin Jusić, Boris Jelica, Ivan Sedmak, Antonio Rozić, Daniel Fodor, Marko Prošenski, Goran Skoko, Kristijan Živković, Leonardo Vučak, Dominik Žmirić, Vedran Jakovljević, Mario Barišić, Florijan Kolarić. Ženski rukometni klub gluhih iz Zagreba osnovan je 1962. godine, a njegov je rad obnovljen 1967. godine pod vodstvom trenera Ivana Fička. Ženska rukometna reprezentacija gluhih Jugoslavije na XI. svjetskim igrama gluhih u Beogradu 1969. godine osvojila je prvo mjesto, a među igračicama isticale su se one iz Zagreba – Bernarda Vujanić i Ivanka Pongrac. Godine 1972., zbog nedostatka financijskih sredstava i nedovoljnog izbora igračica, klub prestaje s radom.

Športsko društvo gluhih „Slavonac“ Osijek

Godine 1947. formiran je Inicijativni odbor za osnivanje Osnovne organizacije Saveza gluhih u Osijeku, a posebnu pozornost posvećivao je i obrazovanju. Tako je već 1951. godine pri redovnoj školi za učenike u privredi otvoreno odjeljenje za gluhe učenike. S vremenom se sve više razvijao i interes prema sportu pa je tako 1955. godine osnovano Športsko društvo gluhih „Slavonac“, a već 1960. godine osniva se i rukometna sekcija. Društvo je tijekom godina mijenjalo naziv u Športska udruga gluhih Slavonac, a danas djeluje kao Osječki športski savez gluhih. U to se vrijeme Osijeku ističu tri rukometna kluba – Elektra, Metalac i Grafičar – u kojima igraju i rukometaši ŠDG-a „Slavonac“. U razdoblju između 1967. i 1968. godine rukometni klub ŠDG „Slavonac“ prvi puta se prijavljuje na natjecanja u Općinskoj ligi Osijeka. Ženska i muška rukometna sekcija ŠDG-a „Slavonac“ osvojile su nekoliko nagrada, a među prvima se ističe drugo mjesto u rukometu za žene na Radničkim sportskim igrama u Osijeku 1968. godine i treće mjesto u rukometu za muškarce na Radničkim sportskim igrama u Osijeku 1971. godine. Među istaknutim je rukometašima Milivoj Uzurov, koji je s Jugoslavenskom rukometnom reprezentacijom na XIV. svjetskim igrama gluhih u Kölnu (SR Njemačka) 1981. godine osvojio prvo mjesto.

Športsko društvo gluhih „Polet“ Varaždin

Športsko društvo „Polet“ osnovano je 1954. godine. Nakon nekoliko godina naziv se mijenja u Športsko društvo „Gluhih“ Varaždin, a ono od 1993. do 2006. nosi naziv „Sportsko društvo gluhih 1954“, da bi se 2006. godine naziv promijenio u Varaždinski športski savez gluhih. Od 2024. godine službeni je naziv Varaždinski sportski savez gluhih. Predsjednik Športskog društva „Polet“ bio je Stanko Čavlek, dok su od samih početaka Pavle Ferinac i Franjo Puček vodili brojne sportske aktivnosti gluhih Varaždina. Rukometaši Športskog društva „Gluhih“ Varaždin imali su izvrsne rezultate na mnogim natjecanjima, počevši od 1967. godine kad su osvojili 3. mjesto na Prvenstvu Hrvatske u rukometu gluhih, a među članovima se ističu i Ivan Pajić i Jakov Kolarić, imaju i zapažene uspjehe na Olimpijskim igrama gluhih (Rim 2001., Melbourne 2005., Kineski Taipei 2009., Sofija 2013., Samsun 2017., Caxias do Sul 2022.). Šezdesetih godina 20. stoljeća u Športskom društvu „Gluhih“ Varaždin rukomet su počele igrati i žene. Među njima su bile i istaknute igračice stolnog tenisa, poput Marije Komorski, Vere Brlečić i Dragice Danjko.

Športsko društvo gluhih „Galeb“ Rijeka

Godine 1955. osniva se Športsko društvo gluhih Rijeka, dok se krajem 1959. godine osniva Rukometni klub „Galeb“ Rijeka, na inicijativu nastavnika defektologije Đure Bjedova u suradnji s Kotarskim odborom gluhih Rijeka. Igrači RK „Galeb“ postigli su mnoge zapažene uspjehe, ali najviše se ističu nastupi Ivana Strage, Marijana Galanta, Branka Rabara, Kostadina Korlata, Milana Rapaića, Branka Križića, Ilije Golubića, Mirka Hudeka i Franje Novosela na Svjetskim igrama gluhih (Beograd 1969., Mälmo 1973., Bukurešt 1977., Köln 1981. i Los Angeles 1985). Godine 1965./1966. osniva se i ženska rukometna sekcija, koja se natjecala u Primorsko-goranskoj ligi, ali najveći uspjeh igračice su postigle kao dio rukometne reprezentacije koja je na XI. svjetskim igrama gluhih u Beogradu osvojila prvo mjesto. Među njima su bile i Palmira Žunjić, Grozdana Čadi i Stoja Knežević. Rukometni klub Galeb djelovao je do 1987. godine.

Sportsko društvo gluhih „Marjan“ Split

Sportsko društvo gluhih „Marjan“ DES iz Splita osnovano je 1956. godine. Prvi predsjednik bio je Jerko Podrug, a dvije godine kasnije osnovana je i rukometna sekcija. Muška rukometna ekipa osvajala je prvenstva gluhih Hrvatske od 1979. do 1984. godine, a kao najvažniji nastupi izdvajaju se oni na Olimpijskim igrama gluhih među kojima su – kao dio reprezentacije – nastupali Petar Ljubić (Köln 1981.), Marko Delić (Köln 1981., Los Angeles 1985.), Boško Kevo (Köln 1981., Los Angeles 1985.), Dragan Firić (Sofija 1993.), Roko Kvesić (Sofija 1993., Kopenhagen 1997.), Marijo Lušić (Los Angeles 1985., Sofija 1993., Kopenhagen 1997., Rim 2001., Melbourne 2005.) i Mario Bašić (Rim 2001., Melbourne 2005., Kineski Taipei 2009., Sofija 2013.). Među aktivnim igračima ističu se Oliver Lušić (Melbourne 2005., Kineski Taipei 2009., Sofija 2013., Samsun 2017., Caxias do Sul 2022.), Pero Jukić (Melbourne 2005., Kineski Taipei 2009., Sofija 2013., Samsun 2017., Caxias do Sul 2022.), Marjan Turković (Sofija 2013., Samsun 2017., Caxias do Sul 2022.), Ilija Perak (Sofija 2013., Samsun 2017., Caxias do Sul 2022.), Mateo Perak (Samsun 2017., Caxias do Sul 2022.) i Patrik Radić (Caxias do Sul 2022.). Ženska rukometna ekipa postigla je brojne uspjehe u razdoblju od 1964. do 1970. godine – šest je puta osvojila prvenstvo Jugoslavije i dva puta prvenstvo Hrvatske, a među najuspješnijima su igračice Blaženka Sinovčić, Marija Milas i Milka Duić, koje su sudjelovale na XI. svjetskim igrama gluhih u Beogradu 1969. godine

IZBORNICI I TRENERI RUKOMETNE REPREZENTACIJE GLUHIH

Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih osvojila je mnoge nagrade i priznanja; tako je u razdoblju od 1994. do 2005. godine primila Nagradu Hrvatskog športskog saveza invalida (koji od 2006. godine nosi naziv Hrvatski paraolimpijski odbor), zatim je triput primila Nagradu Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO), dok je 2001. godine primila Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“ kao najuspješnija ekipa u Hrvatskoj. Tijekom svih tih godina rukometnu reprezentaciju gluhih vodili su treneri i izbornici, među kojima se ističu Ivan Čović kao trener rukometaša i Jovan Pavičević kao trener rukometašica na XI. svjetskim igrama gluhih u Beogradu 1969. godine. Nadalje, Marijan Knežić, koji je preuzeo mušku rukometnu ekipu Sportskog društva „Silent“ iz Zagreba 1960. godine kao najmlađi trener u povijesti „Silenta“ u dobi od 17 godina te je bio izbornik rukometne reprezentacije gluhih od 1972. do 1997. godine, kada je reprezentacija osvojila šest medalja (Malmö 1973., Bukurešt 1977., Köln 1981., Los Angeles 1985., Sofija 1993. i Reykjavik 1995.). Vojislav Bjegović bio je u reprezentaciji u ulozi trenera od 1995. godine, a od 1997. do 2017. godine i izbornika Hrvatske rukometne reprezentacije gluhih, kada je reprezentacija osvojila 13 medalja (Reykjavik 1995., Kopenhagen 1997., Bukurešt 2000., Rim 2001., Melbourne 2005., Istanbul 2005., Beograd 2008., Kineski Taipei 2009., Lignano Sabbiadoro 2012., Sofija 2013., Samsun 2014., Berlin 2016. i Samsun 2017.). Od 2018. godine ulogu trenera i izbornika preuzima Mario Sirotić s kojim je reprezentacija osvojila pet medalja (Caxias do Sul 2018., Zagreb 2021., Caxias do Sul 2022., Kopenhagen 2023. i Frankenthal 2024.).

EUROPSKA PRVENSTVA GLUHIH

Europska sportska organizacija gluhih (European Deaf Sport Organisation, EDSO) osnovana je 7. srpnja 1983. u Antibesu u Francuskoj i član je Međunarodnog odbora za sport gluhih od 1993. godine. Upravo te godine i Hrvatska se upisuje kao članica Europske sportske organizacije gluhih. Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih prvi je put sudjelovala na VI. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Reykjaviku (Island) 1995. godine kad je osvojila treće mjesto. Zatim je osvojila prvo mjesto na VII. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Bukureštu 2000. godine i na VIII. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Istanbulu 2005. godine. Drugo je mjesto osvojila na IX. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Beogradu 2008. godine, a opet prvo na X. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Lignanu Sabbiadoru 2012. godine. Prva mjesta osvaja i na XI. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Berlinu 2016. godine, na XII. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Zagrebu 2021. godine te 2024. na XIII. europskom rukometnom prvenstvu gluhih u Frankenthalu.

SVJETSKA PRVENSTVA GLUHIH

Prvo svjetsko rukometno prvenstvo gluhih održano je u Samsunu u Turskoj 2014. godine i Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih osvojila je prvo mjesto, dok je 2018. godine na II. svjetskom rukometnom prvenstvu gluhih u Caxias do Sulu u Brazilu obranila naslov svjetskih prvaka. Na III. svjetskom rukometnom prvenstvu gluhih u Kopenhagenu 2023. godine ponovno je osvojila zlatnu medalju.

OLIMPIJSKE IGRE GLUHIH

Olimpijske igre gluhih u početku su se zvale Međunarodne igre gluhih. Prve su održane u Parizu 1924. godine u organizaciji Međunarodnog odbora za sport gluhih. Međunarodne igre gluhih 1967. godine mijenjaju ime u Svjetske igre gluhih, a 2001. godine u Olimpijske igre gluhih. Međunarodni odbor za sport gluhih nadzire Ljetne i Zimske olimpijske igre gluhih po uzoru na Olimpijske igre, a one se održavaju u intervalima po dvije godine za natjecatelje koji imaju oštećenje sluha od najmanje 55 dB na boljem uhu. Na XI. svjetskim igrama gluhih u Beogradu 1969. godine rukomet se prvi puta uključuje kao novi sport, a muška i ženska rukometna reprezentacija osvajaju prvo mjesto. To je ujedno bio i posljednji nastup ženske rukometne reprezentacije, dok je muška rukometna reprezentacija nastavila nizati uspjehe. Tako je zaredom osvojila prvo mjesto na XII. svjetskim igrama gluhih u Malmöu 1973. godine, na XIII. svjetskim igrama gluhih u Bukureštu 1977. godine, na XIV. svjetskim igrama gluhih u Kölnu 1981. godine i na XV. svjetskim igrama gluhih u Los Angelesu 1985. godine. Na XVII. svjetskim igrama gluhih u Sofiji 1993. godine osvojila je treće mjesto, na XVIII. svjetskim igrama gluhih u Kopenhagenu 1997. godine drugo, a prva mjesta osvojila je na XIX. olimpijskim igrama gluhih u Rimu 2001. godine, na XX. olimpijskim igrama gluhih u Melbourneu 2005. godine, na XXI. olimpijskim igrama u Taipeiju 2009. godine i na XXII. olimpijskim igrama gluhih u Sofiji 2013. godine. Na XXIII. olimpijskim igrama gluhih u Samsunu osvojila je treće mjesto 2017. godine, dok je 2022., na XXIV. olimpijskim igrama gluhih u Caxias do Sulu, osvojila zlatnu medalju.

Utjecaj pandemije COVID-19 na sportska događanja

Kineske zdravstvene vlasti 7. siječnja 2020. službeno su priopćile otkriće novog koronavirusa. Radi koordinacije svih službi u Republici Hrvatskoj u slučaju pojave koronavirusa u Hrvatskoj, 20. veljače 2020. osnovan je Nacionalni stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, a nakon samo pet dana zabilježen je prvi slučaj koronavirusa u Republici Hrvatskoj te su uslijedile razne odluke kojima bi se spriječio nastavak širenja spomenutog virusa. Tako je već 19. ožujka 2020. donesena odluka o obustavi rada svih sportskih natjecanja te o obustavi rada teretana te sportskih, fitness i rekreacijskih centara. Dok se 4. svibnja 2020. omogućilo korištenje otvorenih sportskih igrališta uz pridržavanje protuepidemijskih mjera, 27. listopada 2020. omogućeno je i održavanje sportskih natjecanja, ali bez gledatelja. S obzirom na to da je u pripremi bilo XII. europsko rukometno prvenstvo gluhih, koje je Izvršni odbor Europske organizacije gluhih (EDSO, European Deaf Sports Organisation) dodijelio gradu Umagu kao domaćinu za 2021. godinu, sportaši su treninge za nadolazeće prvenstvo morali prilagoditi novonastaloj situaciji. Međutim, zbog pandemije izazvane koronavirusom Europsko prvenstvo premješteno je iz Umaga u Zagreb, koji je po prvi put bio domaćin takvoga prvenstva. O pripremama za XII. europsko rukometno prvenstvo gluhih tijekom pandemije koronavirusa govorili su rukometaši Tomislav Bošnjak, Ivan Pajić i Kristijan Živković. https://sportski-muzej.hr/events/utjecaj-korona-krize-na-sportase

“Utjecaj korona krize na sportaše”, Tomislav Bošnjak Zagreb, svibanj 2020., video razgovor Hrvatski športski muzej (link)
“Utjecaj korona krize na sportaše”, Ivan Pajić Zagreb, svibanj 2020., video razgovor Hrvatski športski muzej, (link)
“Utjecaj korona krize na sportaše”, Kristijan Živković Zagreb, svibanj 2020., video razgovor Hrvatski športski muzej, (link)